Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije

Ovaj blagdan se često zamjenjuje s događajem kada je Marija začela Isusa, radi se o dvije različite pojave.

Blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, slavi se 8. prosinca. Utemeljio ga je papa Siksto IV. 1476. g. Dogmu je svečano proglasio papa Pio IX. u poslanici “Ineffabilis Deus”, 8. prosinca 1854. g. Katolička Crkva vjeruje da dogma ima potporu u Bibliji. Arkanđeo Gabrijel nazvao je Mariju kao “punu milosti”, a crkveni oci nazivali su Mariju – Blaženom Djevicom. Prema katoličkoj teologiji, Marija je morala biti posve bez grijeha, da bi mogla začeti Isusa.

Evo što Katekizam Katoličke Crkve naučava o Bezgrešnom Začeću:

“Da bi bila Spasiteljeva Majka, Marija je “bila od Boga nadarena darovima koji su u skladu s tako uzvišenom ulogom”. Anđeo Gabriel, u času navještenja, pozdravlja je kao “milosti punu” (Lk 1,28). I doista, da bi navještaju svoga poziva mogla dati slobodan pristanak svoje vjere, bilo je potrebno da bude sva nošena Božjom milošću.

Tijekom vjekova Crkva je postala svjesna da je Marija, ispunjena Božjom milošću, bila otkupljena već od svoga začeća. Tako dogma o Bezgrešnom Začeću, proglašena od Pape Pija IX. 1854. godine, izjavljuje:

Preblažena Djevica Marija u prvom trenutku svoga začeća, jedinstvenom je milošću i povlasticom svemogućega Boga, u predviđanju zasluga Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha.

Sav taj “sjaj sasvim jedinstvene svetosti” koji Mariju “resi već od prvog časa njezina začeća” dolazi joj potpuno od Krista: ona je “otkupljena na uzvišen način u vidu zasluga svoga Sina”.[132] Više nego bilo koju drugu stvorenu osobu, Otac ju je “blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu” (Ef 1,3). U njemu ju je izabrao, “prije postanka svijeta, da bude ‘sveta i neporočna’ pred njim u ljubavi” (Ef 1,4).”

Opširnije...

Sveta Cecilija

22. studenoga

Spomendan svete Cecilije, zaštitnice glazbe i crkvenih glazbenika

Sveta Cecilija (rođena poč. 3. st. u Rimu) podrijetlom iz patricijske obitelji, prije smrti svoj je imetak ostavila siromasima, a kuću Crkvi, na kojem je mjestu danas bazilika u Trastevereu. Svetica je odgojena kao kršćanka. Svoje djevičanstvo je zavjetovala Bogu. Međutim, roditelji su je dali u brak s mladim plemićem Valerijanom, poganinom, kojemu je otvoreno, na sam dan vjenčanja, priznala da je kršćanka te da se na poseban način zavjetovala Bogu i da ima kraj sebe anđela koji joj pomaže održati to obećanje, i koji bi ga kaznio ako bi pokušao prekršiti njezin zavjet. No, ako je bude poslušao Bog će ga nagraditi. Valerijan je, ne samo pristao na održanje zavjeta, nego se poželio krstiti. Krstio ga je i poučio papa Urban I. (222.g. – 230.g.) skriven u katakombama zbog progona kršćana.

Na povratku s krštenja oboje su vidjeli anđela koji ih je okrunio krunom od ruža i ljiljana. Nedugo poslije i Valerijanov brat Tiburcije se krstio te su obojica, nakon što su odbila žrtvovati rimskim bogovima, osuđeni na smrt kao kršćani, zajedno s obraćenim rimskim časnikom Maximusom. Cecilija ih je pokopala, nakon čega je i sama uhvaćena i dovedena pred sud. Zatvorili su je u kupaonicu u njezinoj vlastitoj kući, s namjerom da se tamo uguši, no ona je ostala neozlijeđena. Ponovo je osuđena na odrubljivanje glave. Krvnik joj nije uspio oduzeti život niti nakon trećeg zamaha. Četvrti put više nije smio zamahnuti zbog zakona. Cecilija je ostala živa tri dana, za to je vrijeme uspjela svoju kuću i sva dobra ostaviti Crkvi i siromasima. Kad više nije mogla riječima ispovijedati vjeru, pokazala je to prstima (vjera u trojedinog Boga, s tri prsta na jednoj i s jednim na drugoj ruci), onako kako je možemo vidjeti u Madernovoj skulpturi. Zahvaljujući njezinu odvažnom svjedočenju i ispovijedanju vjere obratilo se oko 400 ljudi, koje je zatim papa Urban krstio.

Cecilija je pokopana u Kalistovim katakombama i to uz takozvanu «kriptu papa». Kasnije je njezino tijelo papa Paskal I., koji je bio veoma pobožan prema svetici, dao prenijeti u kriptu bazilike u Trastavereu. Krajem 16. stoljeća sarkofag je svete Cecilije ponovno otvoren, a tijelo pronađeno u još dosta očuvanu stanju, obučeno u odjeću od svile i zlata.

Opširnije...

Sveti Nikola Tavelić

14. studenog
svećenik, franjevac, misionar mučenik (1340. – 1391.)

Sveti Nikola, potomak stare hrvatske plemićke obitelji Tavelića, rodio se u Šibeniku, gradu na obali Jadrana. Stupio je u franjevački red u Bribiru, gradu slavnih knezova Šubića. Studirao je filozofiju i teologiju u Zadru ili Splitu. Vjerojatno je neko vrijeme proživio na studiju u Italiji i oko 1365. ređen je za svećenika.


Kad je fra Bartul Alverenski, vikar Bosanske vikarije, na poticaj pape Grgura XI. pozvao 1372.g. iz raznih franjevačkih provincija oko 60 učenika i uzornih redovnika za misionare u Bosni, među njima je bio i fra Nikola. Punih 12 godina prolazio je područjem Bosne propovijedajući i svojim uzornim životom svjedočeći Evanđelje. Kasnije će Bartul izvijestiti papu Bonifacija IX. da su misionari obratili oko 50.000 bosanskih krivovjeraca. U jesen 1383. godine fra Nikola napušta Bosnu, odlazi u Palestinu i nastanjuje se u samostanu na Sionu. Ondje je učio arapski jezik, obilazio sveta mjesta i pripremao se za misionarski rad.

Zajedno s  Svetim Deodatom iz Ruticinija, Svetim Petrom iz Narbonne (Francuska) te Svetim Stjepanom iz Cunea (Italija) nastupio je pred jeruzalemskim kadijom. Osuđeni su na smrtnu kaznu, te sva četvorica podniješe mučeničku smrt 14. XI. 1391. godine. Potanko izviješće poslao je u Europu fra Gerard Chalvet, gvardijan sionski, koji je bio nazočan izvršenju smrtne presude. Nikolu su slavili kao Sveca i mučenika u Franjevačkom redu, a posebno u rodnom Šibeniku. Papa Leon XIII. je 1889. g. odobrio njegovo štovanje, a Pavao VI. svečano je proglasio svecima Nikolu i njegove drugove 1970. g. u Vatikanu, u nazočnosti više od 20.000 Hrvata iz domovine i svih strana svijeta.

Mnogi hrvatski i strani umjetnici dlijeta, kista i pera ovjekovječili su lik sv. Nikole. Posebno treba istaknuti crkve sagrađene u njegovu čast: Banjevci, Cerovac, Lišani, Perković, Split, Vinjani, Zagreb, Županja i dr. (Hrvatska), i u inozemstvu: Hurlingham (Buenos Aires, Argentina), Montreal, Winnipeg (Kanada), Melbourne i Sydney (Australija).

Kao redovnik i svećenik radom, studijem i molitvom uspio je ostvariti ideal kršćanstva - svetost. Posebno je važno da je bio ispunjen misionarskim idealom, pa je ne štedeći sebe 12 godina bio misionarom u Bosni. Rad s hereticima ("bogumili") pružio mu je bogato iskustvo za kasniji pristup muslimanima u Palestini. Ispunjen Kristovim žarom htio je sljedbenicima islama pružiti istinu o "pejgemberu Isi" (Isusu), koga i oni priznaju prorokom i Božjim poslanikom, ali ne i Sinom Božjim. Dakle, već u XIV. st. fra Nikola je pružio prijateljsku ruku islamskom svijetu. A propovijedajući u Bosni s franjevcima iz raznih europskih zemalja pokazao je svoje široko srce, koje nije bilo sputano uskim regionalnim ili nacionalnim granicama, a rad i mučeništvo s trojicom braće iz Francuske i Italije svakako potvrđuje da je fra Nikola i u životu i u smrti bio otvoren prema svima - od braće franjevaca iz raznih europskih naroda do braće muslimana u Palestini, koje je ljubio, pa je iz ljubavi prema njima prolio svoju svjedočku krv. Hrvatski puk  časti Svetog Nikolu kao svojeg nebeskog zaštitnika pa mu se obraća u svim teškim neprilikama pa tako i uz najrazličitije bolesti.

Sveti Nikola, potomak stare hrvatske plemićke obitelji Tavelića, rodio se u Šibeniku, gradu na obali Jadrana. Stupio je u franjevački red u Bribiru, gradu slavnih knezova Šubića. Studirao je filozofiju i teologiju u Zadru ili Splitu. Vjerojatno je neko vrijeme proživio na studiju u Italiji i oko 1365. ređen je za svećenika.

 

Opširnije...