Sedam svetih sakramenata

TAJNA I OTAJSTVO

Riječ “sakramenat” među kršćanima katolicima česta je i važna. Latinskog je porijekla, a znači približno isto što i grčka riječ “misterij”, “sveta tajna” ili “otajstvo”. Za ljude ima mnogo skrivenih i nepoznatih stvari i tajni. Neke mogu spretnošću, upornim razmišljanjem ili istraživanjem razotkriti. Tako se događaju brojna otkrića znanstvena ili druge vrste. Ali ima i “tajnovitih” stvarnosti za koje svi znaju i vide da su doista prisutne među ljudima, za njih važne, a svi su istodobno svjesni da ih nikada neće do dna ni razotkriti ni izreći, npr. dobrotu ili zloću srca, mržnju, ljubav, prijateljstvo i slično. To su “otajstvene” stvarnosti: živo prisutne a neizrecive. Ljudi ih svim svojim bićem nose, a “izriču” tek u nekim trenucima: riječima, nekim činima, gestama ili znakovima – simbolima. Prijateljstvo se npr. pokazuje stiskom ruke, pismom, posjetom i sl. Ljudi žele darovati voljenima svoju ljubav, ali je mogu drugima samo “označiti”, učiniti prepoznatljivom, ponuđenom i prisutnom. Za darivanje svojih “tajni”, ljudi imaju svoje prepoznatljive znakove. Poklonjeni buket cvijeća nije ljubav, ali je izriče i ona se u tom izricanju događa i otkriva.

SAKRAMENTI – ZNAKOVI BOŽJE PRISUTNOSTI, SUSRETA I DARIVANJA

I Bog ima svojih “tajni”, i znakova kojima ih izriče. Boga nitko nikada nije vidio. Nedohvatljiv je čovjeku i neizreciv. To znaju svi vjernici od prvih početaka biblijske vjere koju su kršćani naslijedili. No Božju “otajstvenu” prisutnost prepoznajemo u njegovim “čudesnim djelima” spasenja i oslobođenja: u oslobođenju izabranog naroda iz ropstva i izgnanstva, u velikim ljudima što ih je pozivao usred naroda da mu budu glasnici. u milosrdnom praštanju i njegovoj “odsutnosti” u časovima nevjere. Na ta “čudesna djela” Božje prisutnosti podsjećali su Izraelce i stvari (predmeti, građevine, mjesta) kao što su Kovčeg saveza, Hram, Sion kao kraljevsko sjedište, itd.

Svoje spasiteljske odluke, svoju ljubav i milost, svoje “otajstvo” Bog je očitovao u povijesti Izraela djelima spasenja i navijestio narodu da će u punini vremena još očitije pokazati svoju prisutnost.

Isus je za sebe govorio da je pastir, izvor, svjetlo svijeta, put, istina i život, kruh života… Oni koji su bili s Isusom Kristom – koji su čuli njegove riječi, vidjeli njegova djela, njegovu smrt i njega uskrsnuloga – oni su u njemu, snagom primljenoga Duha, prepoznali Boga čovjekoljupca. Boga koji je postao čovjekom. Boga spasitelja prisutnoga među ljudima; koji – uskrsnuvši od mrtvih – zauvijek za njih živi u zajednici s Bogom Ocem i Duhom Svetim.

Isus Krist je “otajstvo”, “sakramenat”, živi “znak” prisutnoga Boga Spasitelja među ljudima! Tu su prisutnost očevici prepoznali u njegovim djelima, riječima i životu. Od početka je ljudima -vjernicima Isus Krist “znak”, “otajstvo”, “sakramenat” susreta s Bogom koji spašava. Bog se u Isusu Kristu najpotpunije i zauvijek očitovao i darovao ljudima. “Bog je u Isusu Kristu sa sobom pomirio svijet” (2 Kor 5.19).

“Uvjeren sam, doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu.” (Rim 8 .38- 39). Ta je vjera okupila i okuplja stoljećima oko Krista Uskrsloga golemo mnoštvo ljudi. Zajednicu koju zovemo Crkva.

CRKVA JE USRED SVIJETA ŽIVI “ZNAK”, “OTAJSTVO”, “SAKRAMENAT” SUSRETA LJUDI S USKRSLIM KRISTOM.

Taj susret kršćani – vjernici doživljavaju i ostvaruju osobito u nekim važnim trenucima svog života. Oni se okupljaju da zajednički slave obredne čine koji im vidljivo označuju što im uskrsli Krist snagom svoga Duha doista dariva za njihovo spasenje. Ti se obredni čini – sastavljeni od znakova, gesta i riječi – nazivaju sakramenti Crkve.

Oni su vjernicima događaji spasenja koji mijenjaju njihov život. Sakramenti Crkve jesu:

- znakovi kojima Bog po Isusu Kristu uskrslome nastavlja među ljudima svoja čudesna djela spasenja; oni su Objava Boga Spasitelja

- izrazi vjere okupljene zajednice - Crkve; vjere u Boga milosnoga Spasitelja

- znakovita događanja kojima se ljudi “posvećuju”, stupaju među “otkupljene”, među prijatelje Božje koji su pozvani na međusobnu ljubav i zajednički, vječni život s Bogom

- navještaj one punine međusobnog darivanja i života s Bogom koju nam je Isus navijestio u nazivu “Kraljevstvo Božje”.

 

SEDAM SAKRAMENATA CRKVE

Tih »znakova« ima sedam. U njima »Krist dolazi čovjeku i osobno mu se daje u spasonosnom susretu koji odgovara svakoj prilici čovjekova života. Čovjek ulazi u život rađanjem: Krist mu daje da se rodi na nov život po krštenju; čovjek raste i dosiže svoj puni razvitak: punina novoga života dana mu je potvrdom. Fizičkom je životu potrebna hrana: hrana novoga života jest proslavljeno tijelo Gospodinovo, otajstveno prisutno pod vidljivim prilikama kruha i vina u euharistiji. Naravni je život tijela ugrožen bolestima i ranama koje bi bile smrtne da ih organizam vlastitom snagom i lijekovima, u običnim slučajevima ne prevlada. Ozdravljenje i jačanje novog života ostvaruje se djelotvorno sakramentima pokore i bolesničkog pomazanja. U sakramentu pokore duša duhovno ozdravljuje od rana grijeha. U bolesničkom pomazanju Krist pristupa bolesniku čisti ga od tragova grijeha i jača ga za borbu u kojoj se nalazi. Kao što obitelj i društvo osiguravaju naravni život svojih članova tako i sveti red i ženidba zajamčuju društvene dimenzije novoga života. Zahvaljujući vlasti koju sakramenat reda daje biskupima i svećenicima novi se život širi i nastavlja po Kristu u Božjem narodu koji u svećeništvu nalazi učiteljstvo i vodstvo. U  kršćanskoj se ženidbi muškarac i žena sjedinjuju da bi se međusobno pomagali i pružili bitak novim životima određenima za službu i ljubav Božju u svijetu.

 

Sedam svetih sakramenata:
1. Krštenje (krst)
2. Potvrda (krizma)
3. Euharistija (misa, pričest)
4. Pomirenje (pokora, ispovijed)
5. Bolesničko pomazanje
6. Sveti red
7. Ženidba

KRŠTENJE

Krštenje je prvi i temeljni sakramenat Crkve, “vrata” u Kristovu zajednicu. Isus je rekao: “Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se”. Nikodemu je tumačio da se čovjek mora “preporoditi”. “roditi odozgor”, po vodi i Duhu Svetom.

Krštenjem se označuje da se nastavljaju spasiteljska Božja djela iz prošlosti, kao što su: spasenje Noe i njegove obitelji iz Potopa, spasenje Izraela iz Egipta prelaskom preko Crvenog mora, uvođenje Izraela u Obećanu zemlju preko vode rijeke Jordana… Istim znakom vode Bog kroz sve vjekove označuje da izbavlja svoje odabranike od svih ropstava i propasti i dariva im svoj život “odozgor” nalik Isusovu životu, kojega je uskrsnuo od mrtvih snagom svoga Duha. Zato je krštenje vidljivi znak da postajemo slični, “suobličeni” Isusu Kristu, prvom Božjem odabraniku, slični Kristu u njegovoj smrti, ukopu i uskrsnuću. Stoga su kršćani od davnine krštenje svečano slavili najradije u vazmenoj noći između Velike subote i Uskrsa, kad Crkva slavi Kristov vazam (pashu). tj. njegov prijelaz s ovog svijeta k Ocu po smrti i uskrsnuću. Krštenikov prolaz kroz smrt. ukop i uskrsnuće s Kristom lijepo simbolizira npr. uronjavanje krštenika u vodu. što se vrši u velikim krstionicama.

U obredu krštenja pripravnik (krštenik) najprije izražava svoju želju da bude kršten i nakanu koja ga u tom vodi. Kod krštenja djece tu želju i nakanu u ime krštenika izražavaju roditelji i kumovi.

 

Krstitelj: Što tražite od Crkve Božje za N.N.?
Roditelji: Krštenje.
Krstitelj: Što išteš od Crkve Božje?
Krštenik (pripravnik): Vjeru.
Krstitelj : Što ti daje vjera ?
Krštenik: Život vječni

 

Zatim krštenik sluša Božju Riječ. Njome ga Bog poziva na vjeru i obraćenje. Snagom te riječi Bog iznutra obraća njegovo srce. – Odrasli krštenici pripremaju se na krštenje i slušaju Božju riječ kroz dulje vrijeme, kako bi njihova vjera i obraćenje dovoljno sazreli. To se vrijeme zove “katekumenat”.

Obraćenje i vjeru krštenici izražavaju odreknućem “sotone” – odbacuju zlo i Zloga (đavla), grijeh i praznovjerje – te ispoviješću vjere kojom se neopozivo opredjeljuju za Boga u Isusu Kristu.

 

Krstitelj: Odričeš li se sotone, svih djela njegovih i svega zavođenja njegova?
Krštenik: Odričem.
Krstitelj: Vjeruješ li u Boga Oca svemogućega…?
Krštenik: Vjerujem.
Krstitelj: Vjeruješ ti u Isusa Krista…?
Krštenik: Vjerujem.
Krstitelj : Vjeruješ li u Duha Svetoga… ?
Krštenik: Vjerujem.

Svakom je kršteniku za krštenje nužna vjera. Mala djeca ne mogu imati osobne vjere, zato se ona krste u vjeri svojih roditelja, kumova i cijele Kristove zajednice. Da bi roditelji mogli valjano ispovjediti vjeru za krštenje svoga djeteta, često će im biti potrebno da se ponovno i sami potpunije dadnu uputiti u vjeru slušanjem i razmišljanjem Božje riječi pod vodstvom službenika Crkve (župnika, katehete).

Bitni čin krštenja jest trostruko pranje vodom – bilo uronjavanjem bilo polijevanjem – uz pratnju riječi: Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Redoviti krstitelj je svećenik (ili đakon). U izvanrednim i hitnim slučajevima može krstiti svatko tko zna što je krštenje i voljan je krstiti krštenika. Katolička vjera zato ne pozna i ne dopušta prekrštavanja. – Čovjek koji vjeruje i želio bi se krstiti a ne može, kršten je već željom. Tko nekršten mučeništvom posvjedoči svoju vjeru kršten je krstom krvi.

Obredi poslije pranja vodom označuju:

- Mazanje krizmom označuje da krštenik postaje pomazanik s Kristom-Pomazanikom (Mesijom), suradnik u njegovoj “proročkoj”, “svećeničkoj” i “kraljevskoj” službi.

- Bijela haljina znak je novoga krštenikova dostojanstva (krštenjem postajemo “Božji sinovi”) i znak njegove krsne nevinosti po oproštenju grijeha – ali i znak njegove obveze da odsada živi neokaljano po uzoru na Isusa Krista koji nije počinio zla.

- Uskrsna svijeća koja gori kod krštenja označuje prisutnost Isusa Krista – Uskrsloga. On je svjetlo i putokaz za novi život krštenika i izvor svega što nam se dariva po krštenju. Zato se krštenikova svijeća pali na uskrsnoj svijeći.

- Obred “Efeta”, tj. obredno otvaranje krštenikovih ušiju i usta, simbolički pokazuje da je krštenik stupio u novi odnos s Bogom: odsada će njegov život biti neprestano i pomno slušanje Božje riječi te spremno odazivanje toj riječi; (takvo će ga slušanje Božje riječi osposobljavati da za ljude može pronalaziti “prave riječi”).

Krsni kumovi su svjedoci i jamci za vjeru krštenika pred kršćanskom zajednicom i predstavnici kršćanske zajednice pred krštenikom; suradnici i pomoćnici roditeljima u kršćanskom odgoju krštenika, osobito uzornim kršćanskim životom.

Svake godine u vazmenoj noći slavimo spomen svoga krštenja. Zato te noći obnavljamo svoja krsna obećanja: odričemo se đavla i ispovijedamo vjeru. To činimo i u nekim važnim trenucima svoga kršćanskog života: kod potvrde (krizme), kod prve pričesti, kod popudbine, na misijama i sl. Krsno opredjeljenje za Krista je neopozivo, ono trajno određuje i usmjeruje naš život, ako ga nevjerom i zlim životom ne pretvorimo tek u otvorena vrata od kojih dalje nismo ozbiljno koraknuli.

Ukratko bismo mogli ovako izraziti što se po sakramentu krštenja na otajstven način događa:

- snagom Duha Svetoga primamo nov žvot “odozgor”: postajemo slični Isusu Kristu, Sinu Božjemu, (“suobličujemo” se Isusu Kristu) te tako postajemo “Božji sinovi” (“Božja djeca”); rađamo se na nov život s Bogom (“preporađamo” se, primamo “milost posvetnu”);

- rađanjem na novi život opraštaju nam se grijesi (“istočni” grijeh i grijesi što smo ih osobno počinili prije krštenja);

- na poseban nam se način darivaju (“ulijevaju”) temeljne ljudske i vjerničke “kreposti” (vrline): osobito vjera, nada i ljubav;

- postajemo članovi zajednice Božjega na roda – Crkve.

Oni koji nisu upoznali Isusa Krista a iskreno traže istinu i žive po savjesti jesu “nevidljivi”, “neobilježeni” članovi zajednice Božjega naroda. Za njih bismo također mogli reći da su kršteni “krstom želje” jer, tražeći istinu i živeći po savjesti, žele činiti ono što Bog od njih traži.

POTVRDA (krizma)

Potvrda je sakramenat Duha Svetoga. Isus Krist je začet i rođen po Duhu Svetom od Marije Djevice. Kod krštenja na Jordanu vidljivo mu je darovan Duh Sveti koji ga je “pomazao” za Mesiju. Sam je za se posvjedočio: “Na meni je Duh Gospodnji… On me posla blagovjesnikom biti siromasima; proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima: na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje” (Lk 4.18). Evanđelje bilježi da je u svemu svom javnom životu govorio i radio ispunjen Duhom Svetim.

Isus je i svojim učenicima obećao Duha Svetoga kao Duha istine koji će ih uvesti u svu istinu, Duha snage kojim će svjedočiti za njega. kao Duha Tješitelja i Branitelja. Obećani dar Duha primili su učenici na prve Duhove i odmah su polaganjem ruku taj dar prenosili na sve krštene. Time se događaj Duhova u Crkvi kroz sve vjekove obnavlja: Duh Sveti utvrđuje srca Isusovih učenika u vjeri, u nadi, u Ljubavi i svjedočenju.

Uz polaganje ruku brzo se kao prikladan znak potvrde pojavilo i pomazanje krizmom. Njime se označuje pomazanje Duhom Svetim, što se u Svetom pismu često spominje. Danas u svetoj potvrdi na potvrđenike, da bi primili Duha Svetoga, redovito polažu ruke biskupi, koji su nasljednici Apostola.

Potvrda nastavlja i dopunjuje ono posvećenje koje je započelo krštenjem. Zato se kod odraslih krštenika potvrda (krizma) podjeljuje odmah poslije krštenja, a slavlje se dovršava euharistijom: to su tri temeljna sakramenta, oni potpuno uvode čovjeka u Crkvu i njezina dobra, iznutra ga izgrađuju i osposobljuju za život po vjeri. Zato se i zovu “sakramenti pristupa u kršćanstvo” ili “sakramenti inicijacije”.

Da bi netko mogao pristupiti potvrdi, valja da je kršten, da je u milosti (tj. u prijateljstvu s Bogom i ljudima), da je prikladno poučen i da je kadar obnoviti krsna obećanja.

Potvrđenici koji su bili kršteni kao mala djeca obnavljaju krsna obećanja prije potvrde: od riču se sotone i ispovijedaju krsnu vjeru. Tako svjesno i osobno prihvaćaju ono što su nekoć kao djeca primili pristankom svojih roditelja. kumova i kršćanske zajednice.

Bitni obred potvrde je : pomazanje krizmenim uljem na čelu, koje se izvodi polaganjem ruke i  riječima: Primi pečat dara Duha Svetoga.

Potvrđenik odgovara: Amen.

Tako je potvrđenik zauvijek “obilježen” Božjom ljubavlju i svojim obećanjem da će biti  vjernik. Taj je “biljeg” pred Bogom “neizbrisiv”.

Potvrđenike prate i predstavljaju biskupu kumovi. Prikladno je da to budu isti koji su bili i na krštenju (ali mogu biti i drugi). Budući da su kumovi pomoćnici i predvodnici u kršćanskom životu potvrđenika, osim što će mu biti prijatelji na koje će potvrđenik uvijek smjeti računati, oni valja da se ističu i uzornim kršćanskim životom:

- da budu dovoljno zreli za tu zadaću;

- da su kršteni te da pripadaju Katoličkoj Crkvi, da su potvrđeni i pričešćeni;

- da im crkveni zakoni ne zabranjuju vršiti službu kumova.

Po sakramentu potvrde (krizme) na poseban način primamo dar Duha Svetoga koji nas ispunja svojim svjetlom i svojom snagom te nas “potvrđuje”, to jest ušvršćuje i utvrđuje u vjeri i ljubavi.

Ono što nam Duh Sveti na otajstven način dariva i izvodi u nama po sakramentu potvrde ukratko bismo mogli izraziti ovako:

- Duh Sveti usavršuje i dopunjuje u nama unutarnju sličnost Kristu (“suobličenje” Kristu) što nam je darovana na krštenju;

- potvrdom se krštenik potpunije i na osobniji način uključuje u Crkvu (potpunije se “ucjepljuje” u otajstveno Kristovo Tijelo i na potpuniji način postaje članom Božjega naroda). Time potvrđenik postaje sposobniji i obvezatniji sudjelovati u poslanju Crkve i preuzimati u njoj službe i odgovornosti. Zato kažemo da sakramentom potvrde postajemo “odrasli”, “zreli”, “Punoljetni” članovi Crkve.

- Duh Sveti nas ispunja svojim svjetlom da bismo što bolje mogli razumjeti ono što nam je Bog objavio, osobito po svom Sinu Isusu Kristu (Duh Sveti nas “uvodi u svu istinu”);

- Duh Sveti nas ispunja svjetlom i ljubavlju da bismo u događajima i ljudima koje susrećemo mogli prepoznati Božju prisutnost i Božji poziv da se neprestano što dosljednije uključujemo u izgradnju novoga, Božjega svijeta;

- Duh Sveti nas ispunja snagom i slobodom da bismo hrabro, kao punoljetni i odrasli kršćani, mogli živjeti po vjeri i za nju svjedočiti.

EUHARISTIJA (misa, pričest)

“Gospodnja večera”, euharistija je najpotpunije vidljivo očitovanje našega drugovanja s Bogom i jedinstva svega Božjega naroda na zemlji. Sam Isus Krist slavio je starozavjetnu vazmenu (pashalnu) večeru i često sudjelovao u drugim religioznim gozbama svoga vremena. On je čudesnim umnažanjem kruha, svojim govorom o kruhu života, te prispodobom o kraljevskoj svadbenoj večeri navijestio da će svojoj Crkvi ostaviti gozbu kao novi oblik štovanja Boga i bratskog okupljanja vjernika.

To je Isus vidljivo učinio na Posljednjoj večeri prije svoje muke. Tu je svoje učenike poučavao i bodrio da ustraju u jedinstvu i ljubavi, molio je za njih i za sve ljude svoju velikosvećeničku molitvu (Iv 17) i na kraju je uzeo kruh, izrekao hvalu Bogu, razlomio kruh i dao ga učenicima govoreći: “Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.”

Zatim im je pružio čašu s vinom govoreći: “Ova je čaša novi savez u mojoj krvi, koja se za vas prolijeva.”

Tako se Isus u znakovima kruha i vina sav predao Ocu i ljudima. Ustanovio je Euharistiju, Gospodnju večeru ili misu kao “spomen-čin” svoga potpunog predanja, svog žrtvovanja. Sv. Pavao tumači to riječima: “Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu (kalež), navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe.

Misa je sakramenat Isusove žrtvene hvale Bogu. U njoj se znakovito. “sakramentalno” slavi i obnavlja Isusova žrtva za naže spasenje, njegova smrt i uskrsnuće. Blagujući posvećeni kruh i vino, primamo Isusovo tijelo “koje se za nas daje”, i njegovu krv “koja se za nas prolijeva”.

Bitni dio mise jest posvećenje kruha i vina izgovaranjem Isusovih riječi s Posljednje večere. To je središte Isusova spomen-čina: prilike kruha i vina ostaju iste, ali se mijenja sama stvarnost. Kruh i vino posvećenjem postaju nova stvarnost Kristova tijela i njegove krvi. Plodovi zemlje i ljudskoga rada u euharistijskom slavlju postaju “znakovi” da se Isus Krist sav – dušom i tijelom – definitivno i nepovratno predao Ocu i nama, da se to “otajstvo” predanja snagom Božjega Duha i sada događa, da je taj “predani” Isus kao Uskrsli – snagom Božjega Duha – sav prisutan među svojim vjernima. Tu otajstvenu promjenu stvarnosti kruha i vina u novu stvarnost, u stvarnu prisutnost Isusa Uskrsloga, zovemo “pretvorbom”. – To otajstveno događanje u središnjem činu euharistijskog slavlja predvodnik (svećenik) oglašuje riječima:

Tajna vjere! – Mysterium fidei!

Prisutni kliču:

Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo,

Tvoje uskrsnuće slavimo,

Tvoj slavni dolazak iščekujemo.

Euharistija je spomen-čin kojim se na otajstven način obnavlja događanje našeg spasenja. U njemu se ujedno najbolje vidi što je Crkva: zajednica vjernih okupljena oko svoga prisutnog proslavljenog Gospodina, koja po Kristu, s Kristom i u Kristu – ujedinjena snagom Duha Svetoga – daje svu slavu i čast Ocu. I sve to okupljena zajednica želi i nastoji slaviti i proživljavati u savršenom uzajamnom predanju. Euharistija stoga Crkvu istodobno najbolje očituje i izgrađuje. Euharistija je središnji sakramenat Crkve, sakramenat žive Prisutnosti i predanja.

Oko bitnog dijela euharistije od početka su se oblikovali razni obredi, čitanja, pjesme i molitve. Kroz duga su se stoljeća oni i mijenjali. Oni svi zajedno. oko tog neizmijenjenog dijela euharistije – pretvorbe, čine svetu misu. Svi ti obredi, čitanja, molitve i pjesme – raspoređeni prema liturgijskoj crkvenoj godini – čine knjigu koja se zove misal. Ta je knjiga neiscrpivo vrelo za sve zreliji vjernički život. Uvođenjem narodnog jezika u liturgiju ona je postala pristupačna svakom vjerniku.

Blagovanje Kristova tijela i krvi, pod prilikama posvećenog kruha i vina, zove se pričest.
Posvećeni kruh čuva se u crkvama i poslije mise, u prostoru koji se zove svetohranište ili tabernakul (pred njim gori “vječno svjetlo). Kristovo tijelo pod prilikama kruha čuva se:

- za pričest onih koji nisu mogli sudjelovati u misi (npr. bolesnici).

- za klanjanje i molitvu.

POMIRENJE (ispovijed, pokora)

Svima nam je potrebno “obraćenje” praštanje i pomirenje jer smo svjesni da su snage zla i grijeha u nama i među nama često jače od dobra i vjernosti na koje smo pozvani. Potrebno je neprestano se“obraćati” te stalno napredovati na putu istinskog pomirenja s Bogom, jednih s drugima i sa sobom.

Bog nam je definitivno i neopozivo ponudio i darovao oproštenje i pomirenje u Isusu Kristu. Isus je započeo svoje propovijedanje pozivom: “Obratite se i vjerujte Evanđelju!” Opraštao je grijehe i svoju je moć opraštanja i spašavanja potvrđivao čudesnim znakovima (ozdravljenjima). Svoje je apostole poslao da naviještaju obraćenje za oproštenje grijeha. Ustanovio je euharistijsku žrtvu na “otpuštenje grijeha”. da bismo u njoj otajstveno sudjelovali u njegovoj smrti i uskrsnuću za naše “opravdanje”. Svoju službu pomirenja ljudi s Bogom Isus danas ostvaruje u svojoj Crkvi: apostolima i njihovim nasljednicima dao je vlast opraštati grijehe, a Petru i njegovim nasljednicima simbolički je predao “ključeve kraljevstva nebeskoga”.

Od svog početka, od prvih Duhova Crkva propovijeda obraćenje za oproštenje grijeha.

Krštenjem, potvrdom i euharistijom izvršuje temeljno pomirenje ljudi s Bogom. A ni onima koji su već kršteni nikada ne prestaje propovijedati obraćenje i pokoru; i onima koji su sagriješili poslije krštenja, vlašću koju je primila od Krista, podjeljuje sakramenat pomirenja (sakramenat pokore, ispovijed).

Pomirenje ima uvijek dvije strane:

- pomirenje s Bogom, čiju ljubav i ponudu spasenja odbijamo grijehom;
- pomirenje s braćom, koju grijehom oštećujemo i vrijeđamo (svi su ljudi povezani u dobru i u zlu).

Sakramenat pomirenja potreban je svima koji su teško sagriješili poslije krštenja. No dobro je da slavimo i primamo taj sakramenat i onda kad nismo svjesni teškoga grijeha jer time pokazujemo iskrenost i istinitost našeg nastojanja da neprestano napredujemo na putu obraćenja i pomirenja koje nam Bog nudi i dariva.

Da bi se što bolje izrazio sav misterij (otajstvo) koji slavimo u sakramentu pomirenja, u Crkvi se danas predlažu tri oblika slavljenja tog sakramenta:

- Zajedničko slavljenje pomirenja s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem
- Pojedinačno slavljenje sakramenta pomirenja
- Zajedničko slavljenje pomirenja s općom ispovijedi i skupnim odrješenjem

BOLESNIČKO POMAZANJE

S misterijem patnje suočavamo se osobito u bolesti. U bolesti, vlastitoj i tuđoj, doživljavamo što znači trpjeti i biti ispunjen strahom i tjeskobom pred neizvjesnom budućnošću i pred smrću. Bolest je iskušenje za našu vjeru, za naže pouzdanje i za našu ljubav.

O patnji ne bi trebalo previše govoriti. Čak ni o njezinu smislu, često je bolje šutjeti i nastojati pomoći nenametljivom prisutnošću. No i s patnjom i s bolešću se treba suočiti. I o njima treba reći riječ. Riječ koja se najčešće rađa iz šutnje i koja bi trebala što istinitije izreći naš stav prema životu i “prijelaza” kroz smrt Isus je “ljubio do kraja”. Zato nas Kristova smrt spašava i oslobađa od zla i smrti: njegova je ljubav jača od njih.

Isus Krist nam je pokazao da samo ljubav može dati smisao (“značenje”) patnji i smrti. U trenucima kada “više ništa ne možemo činiti” osim ljubiti, očitujemo koliko nam je ljubav nesebična. Naš stav (odnos) prema Bogu i ljudima u trenucima suočenja s patnjom i sa smrću daje vrijednost svemu onome što činimo i svemu našem životu. U trenucima patnje i našeg “prijelaza” kroz smrt ljubav treba biti naša najistinitija i posljednja riječ. Tako se pridružujemo Kristovu vazmenom otajstvu: njegovu “prijelazu” kroz smrt u život.

Isus je svojoj zajednici – Crkvi – povjerio da bude prisutna bolesnima i svima koji pate i da se za njih brine onako kako im je on bio prisutan i kako se on brinuo za njih. I sve nas je naučio kako i naša patnja i smrt mogu i trebaju biti “spasiteljske” i “osloboditeljske”, ako ih ljubavlju pridružimo njegovoj patnji i smrti.

Kristova zajednica – Crkva – od početka je posebnu pažnju poklanjala bolesnima. Već su Apostoli po Kristovu nalogu “mazali uljem i ozdravljali mnoge nemoćnike” (Mk 6,13). A sv. Jakov piše u svojoj poslanici: “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine (prezbitere, svećenike) Crkve! Oni neka mole nad njim, mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5.74-15).

U Markovu evanđelju i u Jakovljevoj poslanici zapravo je riječ o sakramentu bolesničkog pomazanja. Sakramenat bolesničkog pomazanja na poseban je način “znak” (simbol) susreta uskrslog Krista i njegove zajednice s bolesnikom. U tom se susretu očituju i darivaju pažnja i ljubav Krista i njegove Crkve prema bolesnoj braći. Sakramenat bolesničkog pomazanja, već prema prilikama, može se slaviti na više načina:

- redovno zajedničko slavljenje bolesničkog pomazanja izvan mise ili pod misom
- redovno pojedinačno slavljenje bolesničkog pomazanja;
- zajedničko ili pojedinačno slavljenje bolesničkog pomazanja u bližoj smrtnoj opasnosti.

U svim je oblicima slavljenja bolesničkog pomazanja zajedničko ovo:

- susret s bolesnikom u Kristovo ime i u ime njegove zajednice (to se događa i onda kad se susreću samo svećenik i bolesnik);

- priznavanje grijeha i molitva za oproštenje (općenitom ispovijedi u pokajničkom činu ili sakramentom pomirenja);

- slušanje Božje riječi čitanjem iz Svetog pisma (u smrtnoj opasnosti dovoljno je kratko podsjetiti na bitno iz evanđeoske poruke: na ljubav kojom nas Bog prihvaća i koju od nas očekuje);
- polaganje ruku i pomazanje svetim uljem na čelu i rukama;

- sveopća (vjernička) molitva kojom se ističe povezanost bolesnika sa svom Kristovom zajednicom i sa svim ljudima;

- euharistija: ako je moguće, dobro je slaviti sakramenat bolesničkog pomazanja za vrijeme euharistijskog slavlja jer se time ističe da se bolesnik pridružuje Kristovu vazmenom otajstvu (otajstvu njegove muke, smrti i uskrsnuća) koje se spominje i postaje prisutno osobito u euharistiji.

U smrtnoj opasnosti bolesniku se donosi popudbina, tj. bolesnik se pričešćuje Kristovim tijelom i njegovom krvi da bi mu bili “hrana” i snaga na njegovu “putu” u njegovu “prijelazu” kroz smrt u novi život.

Sakramenat bolesničkog pomazanja može se dijeliti svim vjernicima koji su teže bolesni (npr. prije operacije uslijed opasne bolesti, starijim i bolesnim osobama kojima su snage znatno popustile i sl.).

Za vrijeme slavljenja sakramenta bolesničkog pomazanja svećenik maže bolesnika svetim uljem na čelu i rukama govoreći:

Ovim svetim pomazanjemi svojim preblagim milosrđem

neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne.

Bolesnik i zajednica: Amen.

Neka te slobodna od grijeha spasi i milostivo pridigne.
Bolesnik i zajednica: Amen.

Ukratko bismo o sakramentu bolesničkog pomazanja mogli reći ovo:

- Sakramenat bolesničkog pomazanja jest sakramenat susreta uskrslog Krista i njegove zajednice s bolesnom braćom;

- po tom sakramentu bolesnik prima “milost Duha Svetoga” (“milost” znači nezasluženi Božji dar, dar Ljubavi);

- primljena “milost” Duha Svetoga:
- pomaže spasenju svega čovjeka (čovjeka kao duhovno-tjelesnog bića);

- bolesnika ispunja pouzdanjem u Boga;
- ispunja ga snagom u patnji i u tjeskobi pred neizvjesnom budućnošću i smrću;

- jača ga da ne podlegne u iskušenju (napasti) zla i Zloga;
- može mu dati da postigne i ozdravljenje, ako to služi njegovu dobru i spasenju;

- daje oproštenje grijeha (i teških ako se bolesnik ne može ispovjediti).

 

SVETI RED

Sav je Božji narod svećenički narod jer svi njegovi članovi vjerom i krštenjem postaju dionici svećeništva Isusa Krista koji je naš jedini Svećenik u potpunom smislu (Isus Krist je jedini Posrednik između Boga i ljudi, on jedini ostvaruje puno zajedništvo između nas i Boga).

Snagom tog općeg svećeništva – zajedničkog svim i članovima Kristove zajednice – svi su kršćani pozvani da riječju i životom naviještaju silna Božja djela (osobito Radosnu novost koja je započela s Isusom Kristom), svi su pozvani da sebe neprestano prinose kao duhovnu žrtvu Bogu te da aktivno sudjeluju u liturgijskim slavljima Crkve (bogoslužju). Snagom tog općeg (zajedničkog) svećeništva svi su članovi Crkve pridruženi Kristovoj žrtvi (njegovoj smrti i uskrsnuću) kojom se ostvaruje potpuno darivanje Bogu i puno zajedništvo s njime. Stoga su svi Kristovi vjernici mostovi, posrednici između Boga i ljudi. No osim tog općeg svećeništva u Crkvi od njezina početka postoji i posebna služba, posebno svećeništvo koje nazivamo ministerijalno svećeništvo (naziv ministerijalni dolazi od latinske riječi koja znači služenje, služba). Ta se posebna služba u Crkvi povjerava sakramentom svetoga reda. Taj sakramenat primaju biskupi, svećenici i đakoni, tj. oni članovi Božjega naroda koji mu služe kao predvodnici i učitelji. Oni koji su sakramentom svetoga reda posvećeni za predvodnike i učitelje Kristove zajednice, na poseban su način znak prisutnosti Isusa Krista koji je u punom smislu jedini Svećenik i Glava Crkve. Kolegij (zbor) biskupa, na čelu kojega se nalazi rimski biskup (papa), i kolegij (zbor) prezbitera (svećenika), koji predvodi biskup, vidljivo označuju Isusa Krista kao jedinog Predvodnika i Glavu Crkve. Oni su tako i znak jedinstva Crkve koju u jedno povezuje Kristov Duh. Kolegij biskupa u zajedništvu s papom i kolegij prezbitera u zajedništvu s biskupom također su znak i svjedoci Apostolske Tradicije: oni na poseban način svjedoče za ono što su Apostoli primili od Isusa Krista i što su predali svojim nasljednicima da vjerno prenose svim generacijama (tradicija je riječ latinskog porijekla a znači predavanje).

Đakon se sakramentom reda posvećuje za pomoć biskupu i prezbiterima u službi riječi, u službi oltara i službi ljubavi. On svečano naviješta evanđelje u crkvi, poslužuje kod euharistije, dijeli pričest, predvodi molitvena slavlja, krst, vjenčava i blagoslivlja mladence, nosi popudbinu bolesnicima i predvodi obred sprovoda. Osim toga đakonu se povjeravaju različite službe u vođenju kršćanske zajednice te u bratskom služenju u njoj (đakon npr. vodi karitativnu djelatnost u zajednici). Red đakonata podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom.

Svećenik (prezbiter, starješina) sakramentom se reda posvećuje da predvodi Božji narod u konkretnoj kršćanskoj zajednici te da predsjeda slavljenju bogoslužja, osobito slavljenju euharistije. On snagom svoga reda podjeljuje sve sakramente osim sakramenta svetog reda i potvrde (no ima slučajeva kad podjeljuje i potvrdu: kod krštenja odraslih, u smrtnoj opasnosti zajedno s popudbinom, kod svečane potvrde kao supotvrditelj s biskupom). Svećeniku na poseban način pripada dijeliti sakramenat pomirenja (ispovijed) i bolesničko pomazanje te predvoditi euharistijsku žrtvu – misu.

Red prezbiterata (svećeništva) podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom. U posvetnoj molitvi biskup, između ostaloga, moli:

Daj, molimo te, svemogući Oče, ovim službenicima svojim dostojanstvo prezbitera. Obnovi u njihovim srcima Duha Svetoga; da vrše tu službu drugog reda koju im povjeravaš te primjerom svoga života postanu poticajem ćudorednog ponašanja. Bili valjani suradnici naše službe da riječi evanđelja dopru do na kraj zemlje i da svi narodi, u Kristu sabrani, postanu jedan sveti Božji narod.

Novom prezbiteru biskup maže dlanove svetom krizmom uz riječi:

Gospodin Isus Krist, kojega je Otac pomazao Duhom Svetim i snagom, čuvao te da posvećuješ kršćanski puk i Bogu prinosiš žrtvu.

Zatim im predaje pliticu s kruhom i kalež s vinom i vodom za euharistijsku žrtvu uz riječi:
Primi darove što ih sveti narod prinosi Bogu. Budi svjestan onoga što radiš. U djelo provedi ono što obavljaš i život svoj suobliči otajstvu križa Gospodnjega.

Biskup posvećenjem prima puninu svećeništva (svetoga reda) i nasljednik je službe Apostola. Po biskupu, okruženom njegovim prezbiterijem (svećenicima), usred Božjeg naroda prisutan je sam Gospodin Isus Krist. Biskup je znak prisutnosti Isusa Krista – jedinog Predvodnika i Glave Crkve – te možemo reći da preko njega sam Isus Krist propovijeda evanđelje, dijeli sakramente i upravlja Crkvom.

Za biskupe kažemo da su pastiri Crkve jer im je Krist – jedini Pastir Crkve u punom smislu – povjerio da kao nasljednici Apostola predvode Crkvu: u propovijedanju evanđelja, u posvećivanju Božjega naroda predvođenjem bogoslužja te u upravljanju Crkvom. – Svi su članovi Božjega naroda dionici u Kristovoj proročkoj (učiteljskoj) službi, u svećeničkoj službi i kraljevskoj službi (službi upravljanja). No biskupi – sa svojim suradnicima svećenicima i đakonima – u tim trima službama imaju udjela kao “pastiri”, tj. kao predvodnici Crkve.

Biskupski red podjeljuje se polaganjem ruku i posvetnom molitvom.

Nakon posvetne molitve biskup posvetitelj maže novom biskupu glavu krizmom i govori:

Bog, koji te učini dionikom punine Kristova svećeništva,

izlio na te otajstvenu pomast

i dao da rod donosiš duhovnog blagoslova.

Pruža mu evanđelistar i govori:

Primi evanđelje i propovijedaj Riječ Božju sa svom strpljivošću i naukom.

Stavlja mu prsten uz riječi:

Primi prsten, znak vjernosti: ostani vjeran i Božju zaručnicu svetu Crkvu sačuvaj neokaljanom.

Daje mu štap i govori:

Primi štap, znak pastirske službe,i pripazi na svekoliko stado u kom te Duh Sveti postavi za biskupa da ravnaš Božjom Crkvom.

Zaređeni (tj. oni koji su primili sakramenat svetoga reda) obilježeni su neizbrisivim Kristovim biljegom za službu koja im se povjerava.

 

ŽENIDBA

Trenuci kada dvoje ljudi, koji su spoznali da se vole, definitivno odlučuju započeti novi, zajednički život – spadaju u najznačajnije trenutke njihova života. Velik je i neizreciv misterij ljubavi između muškarca i žene koji se za cio život “predaju” jedno drugome da svoju ljubav žive neopozivo i do kraja vjerno.

To je tolika tajna da je bračna ljubav između muža i žene u biblijskom govoru “znak” (simbol, slika) Božje ljubavi prema njegovu narodu:

– Bog Jahve izabire sebi i ljubi svoj narod Izrael kao što muž izabire i ljubi svoju ženu (u Starom zavjetu Bog sa svojim narodom Izraelom “sklapa” Savez prijateljstva i ljubavi);

– neopoziva ljubav i vjernost između muškarca i žene “znak” je Kristove ljubavi i vjernosti prema novom Božjem narodu

– Crkvi, Kristovoj “Zaručnici” (s novim Božjim narodom Bog “sklapa” novi Savez ljubavi i vjernosti u Isusu Kristu).

Kršćanska je ženidba sakramenat, tj. “vidljivi znak” “nevidljive” Božje prisutnosti i ljubavi. Time veličina i ljepota ljudske ljubavi dobiva novi smisao (novo značenje):

– kršćanska je ženidba trajni “znak” Saveza ljubavi što ga je Bog neopozivo sklopio s čovječanstvom u Isusu Kristu;

– kršćanska je ženidba “znak” ljubavi koju Bog dariva supruzima i kojom ih povezuje sa sobom;

– ona je sakramenat i zato što na otajstven način izražava vjeru i nadu muža i žene da njihova ljudska ljubav može postati mnogo više nego što jest jer se temelji na Božjoj ljubavi i vjernosti.

Kršćanski je brak nerazrješiv i jedinstven osobito zato što je on sakramenat, tj. što je vidljivi “znak” neopozive Božje Ljubavi i vjernosti i što se na toj ljubavi i vjernosti temelji.

Svaka je ljubav stvaralačka. To osobito vrijedi za ljubav muža i žene koji su pozvani da sudjeluju u stvaranju novih života odgovornim rađanjem djece i takvim odgojem da im djeca mogu odrasti u slobodne i odgovorne ljude. Osim toga, supruzi su pozvani da se ne zatvaraju u svoj “krug”, nego da u življenju bračne i obiteljske ljubavi postaju sve sposobniji za “otvorenost” drugima: angažmanom u zajednici u kojoj žive, radom u svojoj profesiji, prisutnošću i pomaganjem onima kojima je potrebna pomoć, i dr.

Možemo reći da su supruzi djelitelji sakramenta ženidbe jer se taj sakramenat sklapa privolom koju oni izražavaju jedno drugome pred svjedocima (kumovima) i pred predstavnikom Crkve (biskupom, svećenikom ili đakonom). No isto tako možemo reći da sakramenat ženidbe podjeljuje Crkva jer je duboko značenje tog sakramenta Božji dar koji Bog supruzima “badava” poklanja preko Crkve – “sakramenta” Božje prisutnosti i darivanja. Po sakramentu ženidbe Bog na poseban način ispunja supruge svojom ljubavlju i snagom (dariva im milost) da ne sustanu i da stalno napreduju u vjernosti i ljubavi te da mogu istinski primiti, voljeti i kršćanski odgajati djecu.

Sklapanje kršćanske ženidbe jest događaj koji se tiče cijele kršćanske zajednice. Stoga je dobro da u slavljenju sakramenta ženidbe sudjeluje šira zajednica vjernika.

Sakramenat ženidbe i sakramenat euharistije usko su povezani: i jedan i drugi na otajstven način “označuju” Kristovo neopozivo darivanje po smrti i uskrsnuću, da bi se ostvarilo jedinstvo ljudi s Bogom i međusobno. Stoga je najbolje obred vjenčanja slaviti za vrijeme mise.