Zaštitnik biskupije

sv. Marko Križevčanin, mučeniksv. Marko Križevčanin (Krizin, Crisinus, 1588. -  1619.), mučenik

Marko Stjepan Krizin rođen je 1588. godine u Križevcima. Filozofiju je studirao u Grazu, gdje je stupio u Marijinu kongregaciju. Ondje je bio učenik Petra Pazmanva, kasnijega kardinala i ugarskog prima­sa. Odlučio je postati svećenik, pa je kao kandidat Zagrebačke bi­skupije bio poslan u Rim, kao pitomac Njemačko-ugarskog kolegija (Germanicum et Hungaricum), da studira teologiju. Svojom je rukom ondje zapisao da je Hrvat, kako se to do danas sačuvalo u arhivu za­voda. Studirao je na Sveučilištu Gregorijani od 1611. do 1615., te se od­likovao bistrinom uma i krepošću. Bio je zaređen za svećenika te se je vratio u svoju Zagrebačku biskupiju, gdje djeluje u pastvi. Ubrzo ga ostrogonski primas i kardinal Petar Pazmany poziva u Ugarsku. Od 1616. godine djeluje kao profesor i ravnatelj sjemeništa u Trnavi, a imenovao ga je i ostrogonskim kanonikom. Kasnije mu je povjerio i upravu benediktinske opatije i Szepluku, kod Košića, koja je tada bila vlasništvo Ostrogonskoga kaptola. Sva ta područja nekoć su spadala pod Ostrogonsku nadbiskupiju, dok je to danas područje Republike Slovačke. Košiće u ono doba bijahu tvrđa ugarskoga kalvinizma. Da se pomogne malobrojnim katolicima, koji su bili lišeni čak i svojih crkava, pozvana su dvojica isusovaca, Mađar Stjepan Pongracz i Poljak Melkior Grodziecki, da se bri­nu za vjernike madžarskoga i slovačkoga jezi­ka. S njima je 1619. godine radio kao misionar u Košicama i Hrvat, Marko Križevčanin. Za vri­jeme pobune sedmogradskog (erdeljskog) kne­za Gabora Bethlena, kalvinistički zapovjednik Juraj Rakoczy 3. rujna 1619. ušao je s vojskom u Košiće i odmah dao zatvoriti trojicu svećenika. Zbog odbijanja da postanu kalvini, podvrgli su ih mukama. Prisiljavaju ih da se odreknu vjere i Petrova nasljednika pape u Rimu, ali oni su ostali postojani. Marku su obećali dati crkveno imanje, samo da se odrekne katoličke vjeroispovijesti i pape rimsko­ga. Mučili su ih različitim mukama, sve dok ih nisu ubili. Marka su na kraju palili bakljom i odrubili mu glavu, 7. rujna 1619. Isti dan je ubijen i isusovac Grodziecki, a drugi dan i Pongracz. Knez Bethlen nije dopustio da mučenici budu dostojno i s počastima sahranjeni. Popustit če tek šest mjeseci kasnije, na molbu palatinove žene Katarine Palffv, koja je pristala s njime zaplesati na svečanom ručku u palači, gdje su mučenici bili mučeni, ali uz uvjet da trojici katoličkih svećenika muče­nika može iskazati najviše počasti. Kardinal Pazmany, ugarski primas, izvršio je kanonsku istragu o mučeništvu, a zatim u ime cijelog epi­skopata kraljevstva zamolio papu Urbana VIII. da se tim mučenicima može iskazivati javno štovanje. Lijes s posmrtnim ostacima mučenika premješten je 1635. godine u uršulinsku crkvu, u Trnavi, gdje se razvilo njihovo štovanje. Prigodom 100. obljetnice Markove mučeničke smrti, 1718. godine, isusovački su đaci u Zagrebu u svojem veliku kazalištu priredili igrokaz Marko Križevčanin ovjenčan lovorom mučeničkim. Proces za njihovo proglašenje blaženima počeo je 1859. godine. Sveti papa Pio X. proglasio ih je blaženima 15. siječnja 1905. Za što veće štovanje hr­vatskih blaženika silno se zauzimao zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, uz pomoć urednika HKD-a sv. Jeronima dr. Josipa Andrića i drugih. Nadbiskup je i novu župu

Opširnije...